Enver Kazaz

Boka je u moj život ušao u sarajevskoj kafani La Scala, razgovorljivo i s poklonom, kako to rade ljudi koji drugima donose radost. Naravno, sastanak je bio vezan za Svjetlo riječi, magazin fantasta, kako zovem članove redakcije, a razgovor se vrtio oko bosanskog jadnog, depresivnog društvenog stanja. Naša ratna tragedija unutar jeftinog i prevarantskog političkog polja u miru srozala se u grotesku, a iz nje je u razgovoru valjalo iscijediti dram smisla, makar toliko da naši životi ne budu svedeni na zaludno trajanje. Tada sam otkrio Boku, koji je obasjavao život svojim otporom našoj rugobnoj društvenoj stvarnosti.

Bio je majstor nade i energija bez obala, ali ne ona mladalački raspojasana koja se prečesto krši i troši bez svrhe i cilja. Njegova nada imala je malroovski prizvuk i uvjerenje da je moguće grotesku društva pretočiti u političku utopiju, zasnovanu ne na velikim idejama revolucionarne promjene, nego na mukotrpnom, svakodnevnom preobražavanju društva. Majstor nade s uvjerenjem da su škrinje života neiscrpne, dublje od škrinja smrti, kako kaže Marko Vešović u svojoj pjesmi Središnja vatra. Bokina energija bila je od onih nikad smirujućih, stalno kretanje koje na prvi pogled nije imalo smisla, ali se gotovo uvijek pokazalo da taj mladić zna vrlo dobro šta hoće i kako to može ostvariti.

I dok je u La Scali govorio, ja sam, nepopravljivo profesorski deformiran, tragao za njegovom lektirom. Ali, Bokina misao nije se zasnivala na pročitanom, već na iskustvenom, onom viđenom i proživljenom, misao je to bila empatijska po svemu koju je, tad mi se činilo, oblikovala ponajviše franjevačka filozofija. Poslije ću shvatiti da ta misao ima tek odjeke i odbljeske franjevačkog svjetonazora i da je Boki prirođena, topla i dobra, požrtvovna i plemenita, uvjerena da ljude više čine relacije sa drugima i briga za njih od usmjerenosti na sebe, bila ona mladalački narcisoidna ili starački sebeljubiva, a u kontekstu današnje Bosne i politički profiterska i tranzicijski surovo sebična. Boka je zbog takvog mišljenja bio jedna velika nesebičnost u stalnom pokretu i darivanje nutarnje topline drugima.

Prvobitna simpatija između nas poslije se izbrusila u prijateljstvo. Ne sjećam se ni kad, u kojem trenutku, ni kako smo shvatili da je naše prijateljstvo počelo. Znam samo da je to bilo prijateljstvo koje prožima cijelog čovjeka i obavezuje za cijeli život.

Prijateljevanje sa njim podrazumijevalo je da se prihvati Bokin stav prema životu, a on, taj stav, bi se najjednostavnije mogao izraziti kao vitalistički zanos, meni tada pomalo ishitren, a danas, kad započinjem svoditi životne račune, izgleda kao najveća ljudska vrijednost. Bokinim jezikom rečeno, čovjek ne može biti dobar bez prelijepe naivnosti, a pristajanje na nju unaprijed i kad se zna da joj se sve protivi – omogućuje dobrotu. Shvatio sam još na početku našeg prijateljstva da je to u Boke privid naivnosti i da se u osnovi radi o mudrosti, čvrstoj i stamenoj, dragocjenoj kao život.

Njome je obilježen sav njegov rad, reportaže u Svjetlu riječi, u kojima je pisao o poslijeratnim povratnicima u Bosni, o muci povratničkog života koji iz ničega stvara i uspijeva da se održi uprkos međunacionalnoj mržnji i društvenoj prevari, o saosjećanju u pustim selima i gradovima, o društvenoj kaljuži u kojoj se vidi manipulacija moćnika na vlasti, bilo onih lokalnih ili onih s vrha vlasti. Njome su bile obilježene i njegove radijske emisije o dijalogu među religijama. Kada je o tome Boris govorio, moralo mu se vjerovati, jer je koristio primjere iz života vjernika za razliku od religijskih moćnika koji kada o tome govore na svojim ceremonijalnim sastancima ne vidi se ništa drugo do zbir golih fraza i njihovo lažno mesijanstvo. Njome je bilo obilježeno i Borisovo sklapanje prijateljstava od Zagreba, preko Tuzle, Žepča, Uskoplja, Sarajeva, Bugojna, Livna, Viteza. Njegov krug prijatelja na svoj je način ujedinjavao Bosnu, odozdo, iz potreba života jačih od zahtjeva ideoloških moćnika i vlastodržaca.

Njome je bilo obilježeno i Bokino ulaženje u politiku. Tamo je sve u današnjoj Bosni rezervirano za nacionaliste i pragmatičare, za ljude koji se ne ustežu pred gaženjem svakog principa a vlastite laži predstavljaju kao najveće vrline. Za Boku tu ni po čemu nije bilo mjesta. Pa, ipak, tamo gdje se puno laže, bila je neophodna bokinska odanost istini i uvjerenje da je dobro najsmislenije onda kad se čini najuzaludnijim. Takav je bio Boris u Našoj stranci.

S njim sam podosta proputovao ovom nesretnom zemljom. A posebno lijepe uspomene nosim iz Vareša. Poput mnogih gradića u Bosni i Vareš je urušen do kraja ovdašnjom tranzicijom i privatizacijom. Iz njegovih praznih ulica bije ledena apatija na koju su stanovnici svikli i kojoj su se, čini se, predali. Upravo to je i privuklo Boku, jer njegov dobrota bez obala i njegov vitalistički humanizam dobili su izazov. I tu se Bokina energija udružila sa drugima. Tamo gdje se činilo da Naša stranka nema nikakvih šansi, ostvaren je njen najbolji rezultat. Baš zahvaljujući Bokinoj pokretačkoj energiji.

I dok su drugi s jasnim političkim ambicijama vježbali svoje duge govore, poprilično prazne i dosadne, Boka je govorio iz srca i time osvajao publiku. Jer, njegov govor nije bio sračunat na efekt samodopadnosti, niti je bio udvarački i koruptivan prema publici. Govoreći tako, on je uvijek argumentima iz života pobijao bosansku društvenu laž, njen nacionalizam i surovi etnoklero kapitalizam.

Boka nije bio protiv nacionalizma iz nekih apstraktnih uvjerenja oslonjenih na velike liberalističke ideje. Za njega nacionalizam nije bio samo ideologija koju treba demaskirati i pobijediti, nego i potpuna negacija života. Zato je i znao o Gornjem Vakufu/Uskoplju pričati s tugom, zbog međunacionalne podjele izazvane ratom i tranzicijskom političkom laži, ali i s nepatvorenom ljubavi i ushitom kada je argumentirao primjerima iz svakodnevnice u kojoj su ljudi različitih nacija iz potreba života, jačih od sile zle ideologije, najprije počeli neposredno iza krvavog rata surađivati, a potom i prijateljevati. U ime takvog prijateljstva Boka je i ušao u politiku, uvjeren, poput mladog Andrićevog Defosea iz Travničke hronike, kako je moguće preobraziti Bosnu i njene ljude uvjeriti da svoje duhovne centre traže u svojoj zemlji, a ne izvan nje.

Ili njegov govor u Kalesiji, gdje se na predizbornom skupu Naše stranke skupilo jedva dvadesetak mladih ljudi, uglavnom iz nevladinog sektora, onih što u pravilu preko politike nastoje ostvariti lične interese. A Boka baš tu govori o potrebi da se u Bosni zasnuje novi društveni moral u kojem lično ne bi smjelo biti iznad općeg i u kojem bi odgovornost za druge i javno dobro morala biti izdignuta na razinu najveće moguće vjere. O tome govori Boka pred publikom koja u politici vidi šansu za ostvarenje isključivo vlastitih ciljeva. Odmah mi je bilo jasno: Boka je shvatio da tu Naša stranka nema nikakvih izgleda, pogotovo ne sa tim ljudima, ali baš njima i baš na taj način treba reći šta je smisao svakog javnog djelovanja i zašto je politika u Bosni pretvorena u golu, pragmatičnu moć i jeftinu prevaru masa.

Prijateljevanje s Borisom značilo je i svakodnevno promatranje života mladog bračnog para koji se nosi sa posljedicama bosanskog divljeg kapitalizma i društvene nepravde. Dragana i Boka suočavali su se s tipičnim životnim problemima ovdašnjeg mladog bračnog para, a tu je Bokin idealizam morao, baš kao i na njegovim marketinškim poslovima u Svjetlu riječi, biti zamijenjen nizom veoma praktičnih odluka. Zaneseni idealist postajao je u takvim okolnostima čovjek inteligentnih, vrhunskih životnih odluka. Tamo gdje većina poklekne, njih dvoje su pronalazili rješenja. Zato se život, bosanski mukotrpan i težak, s Borisovim konkretnim humanizmom i činio zavodljivo lakim, smislenim, nečim iz čega treba crpsti radost, iako sve oko nas upućuje na skepticizam, čak strepnju.

Nekolike naše šetnje Vilsonovim, kad je saznao za tešku dijagnozu, nikad neću zaboraviti, niti Borisovu odlučnost da se nosi sa teškom bolešću. A pamtim ih u slikama. Zbog bolesti koja mu je napadala centar za ravnotežu, Boris, poput kakvog dječarca, zatvori oči i proba održavati pravac kretanja uz liniju na cesti. To dječačko u njemu zračilo je tako i toliko da niko od nas, njemu bliskih prijatelja, nije sumnjao ni u trenucima kad je bilo najteže da neće pobijediti užasnu bolest.

Ili druga slika: Boris, Dragana i ja na početku Vilsonovog, tamo kod Elektroprivrede, a on već priprema povratak iz Bolnice i proslavu, kod punca, naređuje okretanje ražnja, planira svečanost trijumfa života nad opakom bolešću. I tad me podsjeti na onog sebe iz djetinjstva, na dječarca iz osnovne škole s obronaka Majevice koji ode na takmičenje u inostranstvo, a pošto nije znao plivati, pretrči dječji bazen i – pobijedi. Naš debeli Demokratur, kako ga je prozvao Ivan šaleći se na račun njegovog političkog idealizma.

Stalno u pokretu, Boka je okupljao ljude oko sebe. A tek kad se razbolio saznao sam koliko ljudi voli našeg Borisa i koliko ih je spremno da mu pomogne. Njihove dobrote su se prepoznale i međusobno vezale.

A onda su došli mjeseci teške mukotrpne borbe s bolešću u zagrebačkoj bolnici Rebro i Krapinskim Toplicama. Dragana, Pero, Josipa, Marinko, neko od njih je stalno bio uz Borisa, i stalno budio nadu da će Boka ustati i da nas sve u Uskoplju kod Draganinih roditelja čeka svečanost na kojoj ćemo slaviti škrinje života dublje od škrinja smrti.

Smrt je moćna onoliko koliko briše naša krhka sjećanja. Borisov broj nisam izbrisao iz imenika na mobitelu. Jer, dogodi mi se da imam potrebu, neodoljivo snažnu, da ga pozovem telefonom. Kao nekad. Tad rekreiram njegov glas, smijeh, lice, hod. Boris tad bude sa mnom, isto onako kako bude dok šetam Vilsonovim, ili obilazim kafane u koje smo znali sjesti. Sjećanja su negacija smrti, trijumf života u koji, kao u jednoj Markovoj pjesmi, duše mrtvih slaze niz kišu da svijet ovaj omirišu i da živima bar za tren grane maličak zore onostrane. I, da, vjerujem u atome koji ostaju iza nas na ovom svijetu, kad iz naših tijela izraste neki cvijet ili neka travka. Oni nas pamte u svom obnavljanju života. Zahvaljujući njima, mi smo s ovu stranu vremena i kad umremo.

Iznad Borisovog groba, gore, malo ukoso i uzbrdo, ima jedan stameni hrast. Lijepo je osjetiti njegovu hladovinu na ljetnoj žezi. Kao ljetos dok sam bio na groblju s Ivanom i Blažom. Njih su dvojica molili za pokoj Borisove duše, koja u raju neizostavno mora biti. A ja sam siguran da njena dobrota uskrsava i traje i u onim atomima cvijeća izraslog na grobu, i u hrastu, milini njegove hladovine, i u sjećanjima našim.

novembar/studeni 2011