Ibrahim Prohić

Boris je (bio) poseban. Jedinstvena, rijetka i prepoznatljiva osoba. Dobro, svi su ljudi posebni. Ličnost se i definira kao jedinstvena struktura osobina. Naučna činjenica. No, neki su, ipak, posebno jedinstveni. Razliku spoznajemo kad se uključi vrijednosni sud. Tu je Boris na dobitku, a na dobitku su bili i ljudi u njegovom okruženju. Činio ih je važnijim, doprinosio realiziranju njihovih potencijala, onoga što je najbolje u njima, poticao na razmišljanje i kreaciju. To je bila njegova razmjena s drugima. Davao je i tražio. U tome je bio zahtjevan.

U kratkom, ali intenzivnom življenju, osigurao je svoju zvijezdu u našem sjećanju. Bilo je zadovoljstvo poznavati ga. Družiti se s njim, još više. Ja sam to doživio kao vrijedan dar života. Smjestio sam ga u bogatstvo moje lične baštine. To sjećanje je dio moje socijalne egzistencije.

Sve što je govorio ili radio bilo je s dobrom namjerom. Govorio je ono što misli, a živio ono što govori. Bio je otvoren, iskren i direktan. Imao je jasne principe, standarde i sistem vrijednosti, a njegovo ponašanje je bilo u skladu s tim normama. Rijetka koherentnost između unutrašnjeg i pojavnog. Dosljedan i autentičan, živio je svoje ideale. Zato je bio sugestivan i zato smo mu vjerovali. Volio je govoriti, ali je znao i slušati. Dobar, odličan retor. Mene su fascinirali zanos i emocija, preciznije, naboj koji se lako mogao uočiti dok je govorio. Ponekad se činilo da će izaći iz svoje tjelesnosti.

Bio je temeljit i studiozan. Nikad i ni sa kim nije ostajao na površnom odnosu. Uvijek je težio da pronikne u suštinu, u strukturu, u bit. Bio je oličenje humanog bića relacije. S jednakim uvažavanjem se odnosio prema ljudima sa društvene margine, malim i slabim, kao i onima koji imaju visok status.

U njegovom psihološkom profilu ima jedna prividna kontradiktornost. Bio je strastan i žestok polemičar. Nasuprot toj robusnosti kojom je branio svoje stavove i principe, na njegovom licu su se ocrtavali dobrota i blagost. Gotovo dječačka nevinost. Ovaj privid se može razumjeti samo kad se pomenute osobine sagledaju u sklopu cjeline, odnosno kad se dovedu u vezu sa nekim drugim crtama i dimenzijama Borisove ličnosti. Bio je školski primjer koleričnog temperamenta. Snažna, pa i eksplozivna osjećanja, ponekad je teško kontrolirao. Uz to, Boris je bio ekstremno moralna osoba. Moralne norme za njega nisu bile puka deklaracija ili poza za javni nastup. On je živio moralni imperativ. Uvijek. Bez izuzetka i bez ostatka. Takvima je teško živjeti vrijeme u kojem se ignoriraju univerzalne vrijednosti, krše ili relativiziraju moralni principi. Zato je Boris znao biti nestrpljiv. Neki su ga doživljavali kao konfliktnog sugovornika. Površna impresija. Njegova strast, odlučnost, beskompromisnost u polemici, posljedica su temperamenta i ekstremne moralnosti, odnosno principijelnosti. Ne branim ga. Samo pokušavam interpretirati da bismo imali uravnotežen sud. Zbog istine o njemu. Ogriješili bismo se kad bismo posmatrali jednu osobinu izolirano. Borisova bit se otkriva tek u sadejstvu s drugim osobinama, odnosno u kontekstu njegove psihološke strukture. Osim toga, u društvu kakvo je naše, ako hoćeš ostati principijelan, nužno ćeš se sukobljavati s drugima. Hoćemo li to označiti kao konfliktnost ili moralnost? Svako nek odgovori za sebe i po sebi. Naravno, zrelost podrazumijeva, i u takvim okolnostima, zrelu reakciju koja uvažava datost. Razgovarali smo o tome više puta. Jednom sam mu šaljivo rekao: »Još se samo sa mnom nikad nisi posvađo.« (Ni danas ne mogu objasniti zašto je tako bilo, zašto me je »poštedio«. I, da vam priznam, malo žalim zbog toga. Bilo bi to interesantno iskustvo.) Nije odgovorio ništa. Samo se blago osmjehnuo.

Polemike koje je strasno vodio, pa i one najtvrđe (na ivici svađe) nikad nisu bile usmjerene na diskvalifikaciju drugog, niti motivirane željom da se drugi povrijedi. Za Borisa je to isključivo bilo sredstvo da se dođe do istine i najboljeg rješenja. Istina i pravda bili su njegovi ideali koje je ljubomorno i dosljedno zastupao. Nakon žestoke rasprave nije kvario odnose s onima s kojima je polemizirao. Drugi dan, kao da jučer nije bilo ništa. Ništa lično. Dobrota se kod njega nije nikad gubila, ni u raspravi kada je blagost privremeno ustupala mjesto čvrstini.

Govorio sam mu o potrebi da se kontrolira (privilegija starijih). »Ako napustiš sjednicu (u Našoj stranci), sam si sebe eliminirao. Pobijedili su oni s kojima se ne slažeš.« Uvažio je to. Bio je čvrst, uvjeren u svoje stavove, orijentaciju i vrijednosti, ali otvoren za argumente, spreman na mijenjanje. Skoro dječački radoznao, spreman za učenje i razvoj. I razvijao se. »Svaki dan u svakom pogledu… « Jednom bi bio predsjednik Naše stranke. Vrlo izvjesno.

Možda vrlo brzo da bolest nije bila brža. Prebrza. Traumatično brza.

Svoj politički angažman smatrao je svojom misijom u nastojanju da se bh. društvo izvuče iz krize, demokratizira, razvija i humanizira u skladu s potrebama njenih građana i naroda. Podjednako je volio ljude i Bosnu. Kao što je bilo logično da se u postojećem kontraverznom društvenom kontekstu pojavi politička partija kakva je Naša stranka, tako je neizostavno bilo da u njenom radu učestvuje i Boris. Živio je ideju NS kao jedan od svojih životnih prioriteta, njene ciljeve i svoje motive istovremeno, isprepleteno. Njegovi govori su bili nadahnuti i energični. Vjerovao je u ispravnost politike NS, a njemu su vjerovali oni kojima se obraćao. Imao je visoku sposobnost razumijevanja društvenih procesa i političkih odnosa. Bio je paradigma onoga što NS jeste i onoga što želi ostvariti. Bio je njena vrhunska vrijednost. Istinski prvak koji nije dočekao ono za šta je bio predodređen – da u jednom periodu bude na čelu NS. Utjeha je da će biti zabilježen u povijesti Stranke kao njena vrijednost. Boris ostaje inspiracija.

novembar/studeni 2011