Josip Mlakić

I sve tako redom, alatka po alatka, a na kraju svake rečenice zapisani predmet tupo jekne, bačen na gomilu grubo ispreturanog alata, koja leži na malom hrastovom strugu fra-Petra.

Ivo Andrić, Prokleta avlija

Pisati o Borisu Divkoviću stvar je izbora koji to zapravo nije. Ne radi se o paradoksu, već o prividu. Pisati o političkom idealistu ili novinaru? Svejedno. Politički idealizam danas, u Bosni i Hercegovini, kao kontrapunkt onome u što se današnja politika pretvorila, etnopartitokratski sustav spojenih posuda koji se hrani uzajamnom mržnjom i materijalnim privilegijama koje iz toga proizlaze, zvuči pomalo utopijski. Međutim, Boris je toga bio svjestan. Podsjećao je na političkog Don Quijotea ili, da upotrijebim nešto točniju sintagmu, na vešovićevsku poljsku konjicu. To nije bila stvar naivnosti, infantilizma, izgubljenosti, već poštenja. Borisov svojevrsni donkihotizam bila je stvar svjesnog odabira, nešto što kronično nedostaje u današnjoj BiH. Ne samo u politici. Ići do kraja, bez obzira na izvjestan poraz, ostati pošten prema sebi, to je princip po kojemu je poljska konjica jurišala kopljima na Hitlerove tenkove.

Isti principi vrijede za Borisa kao novinara. Počeo je s reportažama, novinarskim žanrom koji Gabriel Garcia Marquez glorificira u svojim autobiografskim zapisima, Živjeti da bi se pripovijedalo, pišući o svojoj opsjednutosti novinarskim poslom. Jedan serijal Borisovih reportaža odnosio se na povratak, jednu od najbolnijih bosansko-hercegovačkih poratnih tema. Njegov autorski glas progovara iznutra, insajderski. Dotada, o tome smo najčešće slušali predizborne poštapalice tipa samoodrživi ili održivi povratak, što je bila otrcana izlika da se ovaj proces nikada ozbiljno i sustavno nije ni pokrenuo. Nije se htio bilo kakav povratak, nego nekakav imaginarni, samoodrživi, bez obzira što je svaki segment ovoga društva daleko od bilo kakve održivosti ili mitske samoodrživosti. Jedna od Borisovih povratničkih priča nosi naziv Ko je jamio, jamio. Samoodrživi povratak je u suštini samo eufemizam za ovo drugo, besprizornu pljačku i brisanje etničkih šara, mrlja, u procesu koji se pokazao bespovratnim, entropijskim. Ko je jamio, jamio zapravo je surovi rezime jedne velike laži o povratku. I ne samo to, to je rezime i ozakonjenog etničkog čišćenja.

Jednom od najosebujnijih američkih novinara i pisaca Hunteru S. Thompsonu pripisuje se stvaranje takozvanog gonzo novinarstva, stila novinarstva u kome se reporteri toliko uživljavaju u predmet svojih reportaža da postaju glavnim junacima svojih priča. To je bit ovog tipa novinarstvo iako danas, u vremenu površnosti, pojam gonzo novinarstvo predstavlja nešto drugo: korištenje kolokvijalnih izraza, psovki… Thompson je u svojim reportažama uistinu koristio sve to, međutim, bit je u sljedećem: biti objektivan iz subjektivne perspektive, ultimativno pisati o nečemu iz unutarnje perspektive. To je pristup koji je i Boris izabrao. Thompson je, primjerice, svoju najpoznatiju knjigu, koja ga je proslavila, napisao tako što je godinu dana bio član poznate (i zloglasne) motociklističke bande Anđeli pakla (Hell’s Angels), i svoja iskustva pretočio u knjigu. Ono što želim reći je sljedeće: Boris je svoje reportaže pisao na sličan način, iz slične pozicije, o povratnicima je pisao iz pozicije jednog od njih. Do posljednje rečenice. Nije morao, kao Thompson, postati jedan od njih, on je to bio. Međutim, pomalo paradoksalno, nijednog trenutka ne dolazi u pitanje njegova objektivnost. Jedna od povratničkih reportaža govori jezikom pukih činjenica, fakata, summa summarum, podvlačenje crte. Radi se o usporednom tabelarnom prikazu broja prijeratnih stanovnika pojedinih katoličkih župa i broju povratnika. Brojke govore same za sebe. Da bi priča bila još sumornija dovoljno se prisjetiti nekih drugih reportaža koje govore o dobnoj strukturi povratnika. Jedna od tih priča nosi naziv Osijedilo Golo Brdo (mjesto kraj Bugojna). Ipak, summa summarum, posredno pokazuje taj trend. U tabeli su dati podaci za 1991., 2007. i 2008. Uspoređujući podatke za 2007. i 2008. vidljivo je kako se ostaci ostataka tope. Taj trend je nezadrživ. Povratak ko je jamio, jamio tipa, to je sumorna konstatacija koja se provlači kroz Borisove tekstove, nije stvar izbora mjesta življenja, već mjesta umiranja. Evo, nekoliko primjera iz te tabele: Bosanski Šamac, u toj župi je 2007. živio 181 povratnik. Sljedeće godine njih 133. Bosanski Brod: 183 povratnika 2007., da bi taj broj 2008. pao na 98. U župi Liskovica za godinu dana broj povratnika, njih 8, se prepolovio, smanjio se na 4. A što reći za župe poput Bukovice (Bosanska Posavina). Cmohumornim rječnikom rečeno, ta župa ima sjajnu statistiku. Broj povratnika u nju nije se smanjio 2008. u odnosu na 2007. Međutim, broj povratnika u tu župu je jedan. Vrijedi podcrtati taj, kako Boris piše, stravični podatak: od 1.250 prijeratnih župljana župe Bukovica vratio se jedan. S tim posljednjim stanovnikom neumitno umire Bukovica.

Drugi serijal su reportaže o skrajnutim, izgubljenim i zaboravljenim, ujevićevskim malenim mjestima srca moga, svojevrsni popis zaostavštine. Treba naglasiti kako je ova uvjetna podjela pomalo nategnuta. Borisove reportaže se po mnogo čemu isprepliću i nadopunjavaju. Podsjetile su me na onaj čuveni uvod iz Andrićeve Proklete avlije, na popis fra Petrove zaostavštine, na stvari koje su nekada bile važne, značajne, a sada su svedene tek na statističku činjenicu, kao nešto što više nema bilo kakvu simboličku i emotivnu vrijednost. Piši: jedna kliješta velika, kreševska. Jedna.

Piši: Plehan, Orašje, Uskoplje, Špionica, Nova Bila, Ilijaš, Breza, Fojnica, Žepče…

Radi se u principu o putopisnim reportažama uz kratke enciklopedijske natuknice o svakom od tih mjesta. To je osnovna razlika između ova dva Borisova serijala, tako da je svaka povratnička zapravo i reportaža o malenim mjestima srca moga.

Nažalost, ovaj serijal je preranom Borisovom smrću ostao nedovršen. Ne sumnjam da bi u suprotnom, poznavajući ga, bio nastavljen, da smo mogli dobiti jednu dragocjenu, tužnu enciklopediju tih izgubljenih mjesta, cjelovit popis naše skrajnute i zaboravljene zaostavštine.

novembar/studeni 2011