Drago Bojić

Pisati o ljudima koji više nisu među nama, nije lako. Uvijek postoji opasnost da ih dobro ne vidimo, da mozaik naših sjećanja ne odgovara u potpunosti stvarnoj slici njihova života, da možda naglašava samo neke osobine a ispušta druge, da svoja iskustva s tim ljudima i vlastita viđenja preuveličavamo ili da pritom više govorimo o sebi nego o njima. O pokojnima je puno lakše govoriti nego pisati. U svakom slučaju, oni koji umru izručeni su govoru i shvaćanjima drugih bez mogućnosti da na to reagiraju. Barem ne na »ovom svijetu«.

Borisa Divkovića sam poznavao otprilike jedno desetljeće, ali smo se intenzivnije družili posljednjih dvije i pol godine njegova života kad smo zajedno radili u Svjetlu riječi. Ne znam kako bi bilo da nas zajednički posao nije spojio. Možda bi naše druženje i ostalo na povremenim, slučajnim susretima kakvo je ono i bilo prije toga. Iz vremena naših svakodnevnih susreta i zajedničkog rada izdvajam neke Borisove osobine za koje smatram da nisu samo moja subjektivna opažanja nego da su i objektivne, prihvatljive i da ga dobro opisuju.

Praktičan. Od nekoga tko završi studij teologije i tko je po zanimanju novinar ne očekuje se da bude vješt u praktičnim stvarima. Boris je bio izuzetak. Ponekad se činilo da ga više ispunja i uveseljava praktični rad nego intelektualni. Oni koji su ga poznavali znaju dobro s kakvim je oduševljenjem pričao o koševini, klanju krmadi, cijepanju drva i sličnim drugim poslovima koje je radio kod svojih roditelja ali i kod punca i punice. I u Svjetlu riječi je obavljao mnoge praktične poslove.

Pouzdan. Svatko cijeni ljude koji su pouzdani, bilo da je riječ o poslu ili o tome da se s tim ljudima mogu podijeliti i iskustva pa i neke »tajne« koje znaju zadržati za sebe. Boris je bio i pouzdan i povjerljiv. Posjedovao je mirnoću i praktičnu mudrost života rijetku u godinama koje je imao. Nije eksperimentirao s prijateljstvima niti je odlazio u ekstreme kad se to ticalo drugih ljudi. Uglavnom je slijedio sredinu, suzdržavajući svoje emocije. Tek bi od vremena do vremena »planuo« i to je svaki put bilo jednako autentično i simpatično.

Nemiran. Boris je puno radio. Ne znam koliko je to nekad bilo dobro za njegovu obitelj i da li su zbog toga nekad Dragana i Helena ispaštale, ali on se nije smirivao. Ostajao bi često i poslije radnog vremena na poslu ili bi se vraćao i kasno navečer ili bi ranio zorom. Njegova logika života bila je posve jednostavna. Slijedio je ciljeve koje si je postavio i nije lako odustajao od njih. I onda kad bi se razočarao, primjerice u politiku ili ono što se događa u Crkvi, Bosni Srebrenoj, i dalje je slijedio svoj put.

Komunikativan. Više puta smo zajedno išli raditi, praviti reportaže ili predstavljati Svjetlo riječi. On je volio voziti i organizirati praktične stvari. Govorio sam u šali da on ne treba ništa pričati, samo neka vozi i fotografira. Pravio je odlične fotografije zbog kojih smo se nekad penjali po brdima i strminama kako bi napravio dobru panoramu. Kad god bih ja zbog toga negodovao, on se tomu uvijek smijao i nije se ljutio, ni onda kad sam u šali preuveličavao naša iskustva s putovanja i prepričavao ih Darku i Branku u redakciji.

Strastven. Možda nije ukusno pričati o tome kako tko jede, ali znam da se Boka neće ni sad naljutiti ako kažem da je jeo brzo, strastveno i puno. Na to smo se u redakciji često šalili. A on se, izvaljen na svojoj stolici, tresao od smijeha. U nekoliko godina »potrošio« je više stolica. I tome se smijao. Bio je strastven i u raspravama, posebno onda kad bismo razgovarali o teškim i kompliciranim društveno-političkim temama, primjerice o nekim mojim tekstovima. Ali pritom nikad nije koristio teške riječi i bio je spreman usvojiti drugačije mišljenje. Boris je bio strastven u isticanju vrednota i u nastojanju da te vrednote i ostvari. Istodobno, u fizičkom smislu, gromada od čovjeka, znao je biti nježan i osjećajan, blag i umiljat da bi zadržao dobru atmosferu ili da bi se usvojilo nešto za što je on pledirao.

Šarmantan. Šarmantni ljudi su svakom dragi. I onda kad se šarmantnošću »koriste« da bi ostvarili neke svoje ciljeve. Boris je to znao dobro koristiti u susretima s ljudima, i onima koji su imali posve suprotne stavove, kritizirali neke tekstove koje smo objavljivali ili su bježali od bilo kakvog kontakta. Znao ih je »hvatati« na emociju i »opće« dobro. Bio je šarmantan i onda kad je njemu nešto trebalo. Svjesno šarmantan, ne licemjeran i lažljiv, što je uvijek i simpatično, primjerice onda kad bi mu trebala neka usluga, kratki tekst ili razmišljanje za radio-emisiju. Njemu je to bilo nemoguće uskratiti, jer je i sam bio uslužan.

Inteligentan. Boris je bio tip čovjeka koji je brzo mislio i povezivao stvari. Nije izučavao političke teorije, ali je dobro čitao politiku. Nije se puno bavio ni teologijom, ali je prepoznavao teološke i crkvene probleme i nudio rješenja. Nije izučavao ni novinarski zanat, ali je znao zanimljivo i dopadljivo pisati i prepoznavati bit problema. Nije studirao marketing, ali je bio »majstor« da druge uvjeri kako je neka knjiga ili neka druga stvar vrijedna. Nije se bavio psihologijom, ali je dosta dobro procjenjivao ljude. U šali sam mu nekad govorio da ima inteligenciju starih ljudi, životnu mudrost koja nije toliko plod čitanja niti teoretskih spekulacija, ponekad čak ni vlastitog iskustva, već osjećaja da se u trenu domisli i odluči za ono najbolje, najkorisnije ili najbezbolnije.

Ustrajan. Kad bi započeo neki posao, teško ga je od toga bilo odvratiti. Nekad je bio naporan i dosadan u želji da se nešto napravi. Nije odustajao od svojih planova ni onda kad bi sam uviđao da je to prilično teško izvesti. I u propalim zamislima i projektima pronalazio je smisao koji je nekad samo njemu bio razložan. Na putovanjima smo često razgovarali o njegovim idejama i projektima. Nije se dao pokolebati, ni onda kad bismo prevalili veliki put radi promocije Svjetla riječi i kad ne bismo dobili nijednog novog pretplatnika.

Borben. Borisova borbenost nije bila agresivna niti nametljiva. Kad je saznao za svoju bolest, u samo nekoliko dana je iščitao stotine stranica o simptomima, dijagnozama, lijekovima itd. u kratko vremenu postao je ekspert za vlastitu bolest. Znao je u pojedinosti sve o svojoj bolesti. Bio je spreman na sve vrste terapija. Mnogi ljudi kad saznaju za svoju bolest, najčešće se predaju. To nije bio slučaj s njim. On se borio do posljednjeg dana. Bio je tako sretan nakon operacije kad smo se telefonski čuli i tako tužan u bolnici nakon nekoliko dana kad smo se ponovno sreli. Tada sam prvi put, nakon uvodnih šala i novih viceva, doživio da plače. Ali imao sam dojam da i te suze same teku i da bi, da je mogao, vlastitim očima zabranio da plaču.

Boris je bio čovjek s kojim se bilo ugodno družiti, ali i raditi. Imao je dobru narav. To su prepoznavali i ljudi koje je susretao, od fratara, svećenika, političara, intelektualca do običnih ljudi i onih koji su svakodnevno dolazili u pučku kuhinju na Kovačiće.

O Borisu bih daleko više mogao ispričati nego napisati. Neke zgode koje i danas prepričavamo u redakciji Svjetla riječi govore o njemu više od njegovih tekstova i javnih nastupa, a pogotovo više od ovih nekoliko rečenica koje sam napisao. Ali njih bi razumjeli samo oni koji su ga bolje poznavali. Zato će one i ostati u malom krugu ljudi kao trajno sjećanje na debelog Borisa.

novembar/studeni 2011