Ivan Šarčević

U zagrebačkoj bolnici Rebro, 19. studenoga 2011, nakon pet mjeseci teške bolesti, preminuo je Boris Divković, član redakcije Svjetla riječi. Misa zadušnica i ukop bili su 24. studenog u Gornjim Matićima, groblju njegove rodne župe u Breškama.

Od srpnja, kada je Boris otišao u bolnicu, naše su se nade i nade njegovih najbližih u brzi oporavak hranile Borisovom mladošću i energijom, jer do tada nije bolovao, a i bez otezanja otišao je na operaciju dobroćudnog tumora na mozgu. Nade su se oslanjale i na stručnost liječnika kao i na vjeru da će Bog pomoći dobrom ishodu. No, bolest se vrlo usložila i Boris nije uspio preživjeti.

Smrt je srušila nade ali je, vjerujem, otvorila i prostor milosti i oslobođenja i za njega i za njegove bližnje. Koliko god djelovala surovo, ona je došla i kao blagoslov i spasenje, kao svjedok neotključane tajne života i nemoći supružničke, bratske, roditeljske i prijateljske ljubavi. U to su se posebno uvjerili, kako Boris sam, tako i njegova supruga Dragana te braća Marinko i Petar koji su s njime čitavo vrijeme nosili njegovu najtežu životnu borbu.

Otišao nam je dobar prijatelj i sjajan suradnik. S pravom može izgledati da je Borisov život nedovršen, da je njegova smrt krajnje nepravedna, jer je uzet kada je bio u životnom usponu i u času kad je bio tako potreban i svojoj obitelji i nama. Ali, ako njegov skraćeni život promotrimo u cjelini, i to iz kuta darivanja, onda je njegov kratki hod svjedočanstvo zauzetosti, blagotvornoga trošenja za bližnje, za otvaranje opće društvene nade i suosjećanja sa svakim oblikom ljudske patnje i nesreće u ovoj zemlji. To je bio vrlo ispunjen život.

Boris, kao da je umro onako kako je i živio – brzo i predano. Radio je bez predaha, zajedno sa suprugom Draganom za obitelj, za kćerku Helenu, za novi život; radio je za Svjetlo riječi, za Bosnu Srebrenu, radio je u religijskom programu BH radija, vrlo angažirano se prihvatio i rada u Našoj stranci, bio njezin potpredsjednik, a obavljao je nebrojeno mnogo, naizgled malih, poslova samozatajne solidarnosti.

Boris je imao mnogo talenata i neprestano je tražio da ih što više realizira, ne samo za sebe nego i za šire dobro – od studija teologije do praktične primjene evanđeoske poruke; od amaterske glume na Teologiji do profinjene retorike u radijskoj poruci i na političkim skupovima; od pisanja novinskih članaka do muzike; od osjetljivosti za ljudsku potrebu, takvu koja bi ga ganula do suza, pa sve do nepopustljive organizacije i skupova Naše stranke i umješnog menadžerskog poslovanja; od molitvene protestne samoće do neposustalog sučeljavanja i uvjeravanja za dobru stvar; od ozbiljnosti i zauzetosti za preuzeti posao do relativiziranja svojih stavova i samokritičnosti prema sebi; od ironije i humora do šeretluka i mladalački neobuzdane šale, i na tuđi i na svoj račun.

Boris je stalno nešto planirao, uvijek se nekamo kretao i nas pokretao na akciju. Pred njim kao da nije bilo prepreka: ni straha, ni sitnoće srca, ni tjeskobe pred budućnošću. Kao da je trčao da se što više posla uradi i da se posvuda ostvari dobra klima međuljudskih odnosa.

Rijetko se susreću ljudi s toliko poznanstava kao što ih je imao Boris, i sa svakim čovjekom opet nekako posebno. Njegove komunikacije nisu bile površno skupljanje veza, nego okrupnjavanje prijateljstava da se promijeni klima društvene isključivosti i svakog vida kolektivne netolerancije, te da se ova zemlja učini nacionalno, religijski i socijalno pravednijom.

Boris je prošao između nas široko otvorenih očiju i srca, pozitivno uznemiren za nepravde u društvu, iskren i moralan u dijagnozi, nepotkupljiv u nastojanju da se stvari promijene. Nepatvoreno i u lice bi se suočavao i s prijateljima ali i s onima s kojima se ne bi slagao, spreman na blagost i popuštanje, ako bi uvidio da je pretjerao ili imao krivo.

Boris je mnogo više radio nego što je za svoj posao bio nagrađivan, jer on nije radio samo za plaću. Imao je ponuda za bolje plaćena radna mjesta nego što je, primjerice, Svjetlo riječi, i za bolje političke pozicije nego što je, recimo, ona u Našoj stranci, ali je ostajao i neštedimice radio ondje gdje se vezao za ljude i plemenitije ideje. Više je vjerovao u svoju snagu, u smionost pojedinca i u kvalitetu malenoga dobra podijeljena s prijateljima, nego što se zanosio snagom velikih kolektiva i moćnih struktura.

Otišao nam je dobar drug, baš drug, u onom smislu kako su se Franjo Asiški i njegovi prijatelji zvali. Boris je vjerovao u drugarstvo koje si je postavljalo velike ciljeve, koje je naizgled djelovalo naivno, a Boris se u biti nije htio zaplitati u gluposti i zavisti, u podmetanja i neprijateljstva.

Nastojao je ići dalje, čak je krčio put prema naprijed i uza se vezao i dobre ideje i druge ljude.

Od kada je 1996. otišao iz roditeljske kuće, iz rodnog Tisovca i s majevičkih brežuljaka, od dolaska među franjevce, najprije u Gimnaziju u Visokom pa na Teologiju u Sarajevu, sve do kraja života, dakle u relativno malo vremena, prokrstario je ovom zemljom, posvuda, po gradovima i malim mjestima, jukićevski noseći novine, Svjetlo riječi, i knjige, noseći ideju o važnosti pismenosti i obrazovanja, političke zrelosti i društvenog angažmana. Sličilo je to i njegovom predšasniku s Jelašaka, fra Matiji Divkoviću, iz čije su loze i Borisovi i brežački Divkovići.

S Borisom se moglo više nego puko živjeti. Moglo se razgovarati, iskreno, posvađati, raditi bez računica i izvlačenja. U svome velikom tijelu nosio je uviđavnu i široku dušu. Do kraja je živio svjesno i budno. Otišao je izmučen bolešću i teškim pitanjem vjere. Bio je uznemiren što se Bog toliko umirio, što je zašutio dok je danima ležao nepomično prikovan uz krevet. Cijenio je brižnu njegu svojih najbližih, ali se pitao čemu tolika patnja. Protestirao je pitajući se da li Boga uopće ima, je li važna vjera ili ljubav, samo ovaj ili i onaj život. Razgovarao je i tada otvoreno i žučno. Nastojao je u svemu biti svoj i autentičan, pa i u odnosu s Bogom.

Sada su se pitanja smirila. Nagovještaj te mirnoće čini se da je bio i u času umiranja kada je smirivao suprugu Draganu da se ne brine i evocirao njihov prvi susret. Boris je u drugoj dimenziji. Vjerujem da je prešao tešku i dugu šutnju velike subote i da su uskrsli zadovoljavajući odgovori u razgovoru s Kristom čije je iskustvo vapaja s križa s ostavljenosti od Boga i sam iskusio.

Bližnjima i prijateljima je, kao i nakon svake ovakve smrti, ostala velika praznina. Ne treba je ispunjati. Neka u njoj odzvanja ono što je dobra Boris učinio. Neka se u njoj osjeća da će odnekle svojim žustrim koracima zatutnjati na vrata. Neka u toj praznini odjekuje odlučna, nekada i oštra, ali u većini blaga Borisova riječ i ono njegovo vedro: Zdravo, druže! kojim se otvarala atmosfera gostoprimstva i vedre akcije. Vjerujem da će nas, makar od vremena do vremena, obasjati okruglo Borisovo lice, široki dlanovi susretljivosti, velike oči djetinjeg povjerenja i široki osmijeh spreman na šalu. Prijatelji su nezamjenjivi, nenadoknadivi.

Vjerujem da je Boris dobrodošao u Božju blizinu i da ni za njega nisu uzaludno izgovorene riječi: Ja sam uskrsnuće i život.

novembar/studeni 2011