pic_final1Prošle su tri godine od smrti Borisa Divkovića (19. siječnja 1981. – 19. studenog 2011.), novinara, političara, angažiranog intelektualca.
Iako mlad, u ovoj je zemlji, ne samo među svojom obitelji, kolegama, prijateljima, ljudima koji su ga poznavali, ostavio dubok trag: vjerovao je u opće dobro, u neodvojivost, ustvari prirodnost morala i politike, u viziju – kako je rekao na osnivačkoj skupštini Naše stranke 2008. čiji je bio potpredsjednik– “odlučnih pojedinaca koji ne očekuju da im sloboda bude samo darovana, nego je žele steći i osvojiti”. On je bio takav pojedinac – bez ikakvih kalkulacija, iskren, odlučan, jednostavan. Rođen je 1981. u Tuzli. Završio je Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom 2000., a potom Franjevačku teologiju u Sarajevu 2006. Radio je u Svjetlu riječi i na BH radiju. Godinu dana nakon njegove smrti, u izdanju Svjetla riječi objavljena je knjiga “Život nadvladava brojke” u kojoj su posthumno sabrane njegove reportaže koje je objavljivao u Svjetlu riječi. Objavljujemo i predgovor Josipa Mlakića ovoj knjizi. Prošle godine osnovana je Fondacija s imenom Borisa Divkovića, u čijoj se organizaciji ove godine od 21. do 23. studenog održava Politička akademija.
“Ono što bismo svi u BiH trebali činiti jest: kloniti se mržnje, praštati i miriti se, graditi uzajamno poštovanje u različitosti, tolerantnost za sve one koji drugačije mole ili misle od nas” – to je bio njegov stav. Preminuo je u Zagrebu 19. studenog 2011., nakon kratke i teške bolesti. Pitali smo njegove kolege i suradnike – po čemu će ga pamtiti i po čemu je ovaj mladi čovjek bio tako izuzetan? Uz osobna sjećanja i emocije, svi ističu dvije Borisove osobine – poštenje i moral.

Ideali i vjera

Član Upravnog odbora Fondacije Boris Divkovć, Darko Rubčić, Divkovićev kolega iz Svjetla riječi, s Borisom dijeli mnogo zajedničkih trenutaka. Upoznali su se 1996. u Visokom, kada se Divković upisao na Franjevačku klasičnu gimnaziju, godinu nakon Rubčića. Od tada ih je, priča Rubčić, vezao sličan životni put. Po završetku studija na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, pet su godina dijelili radno mjesto, sjedili jedan pored drugoga u redakciji Svjetla riječi.
“Prvo što mi pada na pamet kada se sjetim toga perioda jesu naši zajednički ideali – usisani još u Visokom, a potom promišljani i razvijani na Teologiji u Nedžarićima, vjera u smislenost posla kojim se bavimo, međusobna pomaganja i savjetovanja, svakodnevne šale i smicalice, ali i ozbiljni razgovori o vjeri, obitelji, poslu, politici… Boris je bio od ljudi koji je vjerovao u dobru stvar, pa i onda kada je ona unaprijed bila osuđena kao gubitnička opcija. Vjerovao je u tu i takvu stvar i za nju se do kraja davao”, kaže Rubčić.
Uz sve Divkovićeve vrline, smatra da je jedna od njegovih ponajboljih osobina bila ta da je znao prepoznati tuđu patnju i uvijek bio spreman pomoći. Posebnu je “žicu” imao za one zaboravljene i odbačene. Upravo je, kaže Rubčić, o tim i takvim rubnim ljudima ponajviše i pisao u Svjetlu riječi, u onoj utopističkoj rubrici “Povratak”. I kasnije, kad je srcem ušao u politiku i kad se počeo kretati u “ozbiljnijem” društvu, nikada nije zaboravljao običnoga, maloga čovjeka.
“Premda nije bio politički obrazovan, bio je od politike, one jedine smislene – odgovorne za konkretnoga čovjeka i društvo u cjelini. Znao je on itekako dobro da je politika pragmatična, ali nikada nije dopuštao da se iznevjeri elementarni etički kodeks. Netko će reći da je bio idealist u promišljanjima i stavovima za koje se znao i “zapaliti”. I ja dijelim to mišljenje, ali naglašavam da Borisov politički idealizam ni u kojem slučaju nije bio isprazan, nepromišljen, nego naprotiv, bio je utemeljen na onom najiskrenijem unutarnjem impulsu koji je dolazio iz vjere u ljude, u njegovu Bosnu i Hercegovinu, u dobro”, kaže Rubčić.

Zbližila su nas teška vremena

“Borisa Divkovića i mene su zbližila teška vremena i zajednička ideja o rješenjima kojima smo težili” – tako o svojim sjećanjima na Borisa počinje njegova kolegica i suradnica Rada Sukara.
“Kroz taj period smo prolazili onako kako inače prolaze ljudi preko kojih se prelamaju problematična društvena zbivanja, a koji su odlučili da naprave ‘nešto’ ponekad uzdignute glave i stoički, ponekad teže i spuštena duha, ponekad sa šalama na vlastiti i tuđi račun, a ponekad i s konfliktima kojima su skloni ljudi izraženog temperamenta, kakvi smo oboje bili”, kaže. “Slušaj, znam da si ponekad bijesna na mene, ali ja ne bih mogao zamisliti sve ovo bez tebe”, bila je poruka koju je dobila kasno uvečer nakon jednog takvog napornog i beznadežnog dana, kada im se činilo da sve tone u nepovrat.
“Međutim, slučaj je htio da ja ostanem bez njega. Bez svog jakog, ponosnog predsjednika, iskrenog djetinjeg osmijeha koji je tako odskakao od njegove korpulentne figure. Ni zamisliti se ne može koliko se naruši balans poštenja, iskrenosti, vjernosti ideji, hrabrosti da se iskaže istina kao kada ode jedan takav čovjek. Čovjek koji je sve to nosio u sebi. I ne samo kao da je odnio te osobine sa sobom, nego, kao da je nestala i misao o njima. Pa ni nje nema. Ne lebdi, ne osjeti se. A nedostaje. Nedostajat će do kraja života. A ja ću vjerojatno, kao i svi oni koji su ga iskreno voljeli i cijenili, čitavog života pokušavati da dohvatim odgovor na pitanje: zašto? Zašto život donese to što donese ili zašto Bog odluči sve što odluči?  Nije bitno kako se postavi pitanje, bitan je odgovor na koji još nisam naišla. Vjerojatno i neću. A neću prestati ni da tragam za njim. Kao i na pitanje: koliko će vremena proći da se ponovo rodi još jedan takav čovjek? Ako je neka utjeha, onda je to ona da smo ga, ipak, imali priliku sresti. Malo i kratko, ali ljudski i iskreno”, kaže Sukara. I Divkovićevoj kolegici Lejli Somun-Krupalija jako je teško u nekoliko rečenica reći “sve ono što je krasilo tog pametnog, brižnog i nadasve dobrog čovjeka”.

Njegova vizija Bosne i Hercegovini

“Boris je imao viziju Bosne i Hercegovine koja će biti ne samo pravna država već i jedna pravedna država. Borisu je bilo itekako bitno da svi narodi u BiH budu jednakopravni, ali ne samo narodi, već da jednake mogućnosti imaju i siromašni i beskućni. Vjerovao je da pravo na normalan život imaju oni koji su u društvu marginalizirani zato što su osobe s invaliditetom, Romi, djeca ili starije osobe. Borisovo srce nije moglo nikada podnijeti da netko pati. Posebno je veličanstveno bilo kako je Boris svoj nacionalni identitet i svoju ljubav prema vjeri nosio s velikim ponosom i ljubavlju – baš samo kako to istinski veliki ljudi mogu – a istovremeno bio jedan od nas svih. Meni će uvijek nedostajati taj vedri duboki glas, veseli osmijeh, čvrsti stisak ruke, način na koji mu zaiskre oči kada ga neka tema ili emocija ponesu. Zasuzim kad god se sjetim te njegove beskrajne ljubavi i topline koju je nesebično dijelio, te britke pameti i logike kojom nas je u razgovorima izazivao. Nekako kao da nije trebalo da ode da bi znali da će nam nedostajati. Vjerujem da je svojom ljubavlju za sve ljude i za ovu zemlju dotakao živote mnogih, oplemenio nas i ohrabrio, a posebno pokrenuo da imamo vjeru za borbu za pravednije i bolje sutra”, kaže Somun-Krupalija.
“Kao nedonošče koje je izrodila loša politika i u koju su razočarani, koje se odriču mnogi njezini građani i građanke makar u njoj i živjeli. Lijepa zemlja, reći ćemo, ali koja je postala teret, zemlja stvarne i unutarnje emigracije. Iz nje bježe ne samo mladi, nego čitavi narodi žele s njome raskrstiti, emigrirati iz nje, ali – ili nemaju snage, ne znaju kako ili nemaju kamo. A mnogi koji je eto vole, i ‘sto posto’, ne dopuštaju drugima da je i oni mogu voljeti na svoj način” – tako je Boris govorio o svojoj zemlji, Bosni i Hercegovini. I pokazao nam svojim primjerom kako se voli, bez obzira na cijenu.

Piše: Andrijana Copf

Popis zaostavštine

Pisati o Borisu Divkoviću stvar je izbora koji to zapravo nije. Ne radi se o paradoksu, već o prividu. Pisati o političkom idealistu ili novinaru? Svejedno. Politički idealizam danas, u Bosni i Hercegovini, kao kontrapunkt onome u što se današnja politika pretvorila, etnopartiokratski sustav spojenih posuda koji se hrani uzajamnom mržnjom i materijalnim privilegijama koje iz toga proizlaze, zvuči pomalo utopijski. Međutim, Boris je toga bio svjestan. Podsjećao je na političkog Don Quijotea ili, da upotrijebim nešto točniju sintagmu, na vešovićevsku poljsku konjicu. To nije bila stvar naivnosti, infantilizma, izgubljenosti, već poštenja. Borisov svojevrsni donkihotizam biIa je stvar svjesnog odabira, nešto što kronično nedostaje u današnjoj BiH. Ne samo u politici. Ići do kraja, bez obzira na izvjestan poraz, ostati pošten prema sebi, to je princip po kojemu je poljska konjica jurišala kopljima na Hitlerove tenkove.
Isti principi vrijede za Borisa kao novinara. Počeo je s reportažama, novinarskim žanrom koji Gabriel Garcia Marquez glorificira u svojim autobiografskim zapisima, Živjeti da bi se pripovijedalo, pišući o svojoj opsjednutosti novinarskim poslom. Jedan serijal Borisovih reportaža odnosio se na povratak, jednu od najbolnijih bosanskohercegovačkih poratnih tema. Njegov autorski glas progovara iznutra, insajderski. Dotada, o tome smo najčešće slušali predizborne poštapalice tipa samoodrživi ili održivi povratak, što je bila otrcana izlika da se ovaj proces nikada ozbiljno i sustavno nije ni pokrenuo. Nije se htio bilo kakav povratak, nego nekakav imaginirani, samoodrživi, bez obzira što je svaki segment ovoga društva daleko od bilo kakve održivosti ili mitske samoodrživosti. Jedna od Borisovih povratničkih priča nosi naziv Ko je jamio, jamio. Samoodrživi povratak je u suštini samo eufemizam za ovo drugo, besprizornu pljačku i brisanje etničkih šara, mrlja, u procesu koji se pokazao bespovratnim, entropijskim.  Ko je jamio, jamio zapravo je surovi rezime jedne velike laži o povratku. I ne samo to, to je rezime i ozakonjenog etničkog čišćenja.

Biti objektivan iz subjektivne perspektive

Jednom od najosebujnijih američkih novinara i pisaca Hunteru S. Thompsonu pripisuje se stvaranje takozvanog gonzo novinarstva, stila novinarstva u kome se reporteri toliko uživljavaju u predmet svojih reportaža da postaju glavnim junacima svojih priča. To je bit ovog tipa novinarstvo iako danas, u vremenu površnosti, pojam gonzo novinarstvo predstavlja nešto drugo: korištenje kolokvijalnih izraza, psovki… Thompson je u svojim reportažama uistinu koristio sve to, međutim, bit je u sljedećem: biti objektivan iz subjektivne perspektive, ultimativno pisati o nečemu iz unutarnje perspektive. To je pristup koji je i Boris izabrao. Thompson je, primjerice, svoju najpoznatiju knjigu, koja ga je proslavila, napisao tako što je godinu dana bio član poznate (i zloglasne) motociklističke bande Anđeli pakla (Hell’s Angels), i svoja iskustva pretočio u knjigu. Ono što želim reći je sljedeće: Boris je svoje reportaže pisao na sličan način, iz slične pozicije, o povratnicima je pisao iz pozicije jednog od njih. Do posljednje rečenice. Nije morao, kao Thompson, postati jedan od njih, on je to bio. Međutim, pomalo paradoksalno, nijednog trenutka ne dolazi u pitanje njegova objektivnost. Jedna od povratničkih reportaža govori jezikom pukih činjenica, fakata, summa summarum, podvlačenje crte. Radi se o usporednom tabelarnom prikazu broja prijeratnih stanovnika pojedinih katoličkih župa i broju povratnika. Brojke govore same za sebe. Da bi priča bila još sumornija dovoljno se prisjetiti nekih drugih reportaža koje govore o dobnoj strukturi povratnika. Jedna od tih priča nosi naziv Osijedilo Golo Brdo (mjesto kod Bugojna). Ipak, summa summarum, posredno pokazuje i taj trend. U tabeli su dati podaci za 1991., 2007. i 2008. Uspoređujući podatke za 2007. i 2008. vidljivo je kako se ostaci ostataka tope. Taj trend je nezadrživ. Povratak ko je jamio, jamio tipa, to je sumorna konstatacija koja se provlači kroz Borisove tekstove,  nije stvar izbora mjesta življenja, već mjesta umiranja. Evo, nekoliko primjera iz te tabele: Bosanski Šamac, u toj župi je 2007. živio 181 povratnik. Sljedeće godine njih 133. Bosanski Brod: 183 povratnika 2007., da bi taj broj 2008. pao na 98. U župi Liskovica za godinu dana broj povratnika, njih 8, se prepolovio, smanjio se na 4. A što reći za župe poput Bukovice (Bosanska Posavina). Crnohumornim rječnikom rečeno, ta župa ima sjajnu statistiku. Broj povratnika u nju nije se smanjio 2008. u odnosu na 2007. Međutim, broj povratnika u tu župu je jedan. Vrijedi podcrtati taj, kako Boris piše, stravični podataka: od 1250 prijeratnih župljana župe Bukovica vratio se jedan. S tim posljednjim stanovnikom neumitno umire Bukovica.

Malen mjesta srca mog…

Drugi serijal su reportaže o skrajnutim, izgubljenim i zaboravljenim, ujevićevskim malenim mjestima srca moga, svojevrsni popis zaostavštine. Treba naglasiti kako je ova uvjetna podjela pomalo nategnuta. Borisove reportaže se po mnogo čemu isprepliću i nadopunjavaju. Podsjetile su me na onaj čuveni uvod iz Andrićeve Proklete avlije, na popis fra Petrove zaostavštine, na stvari koje su nekada bile važne, značajne, a sada su svedene tek na statističku činjenicu, kao nešto što više nema bilo kakvu simboličku i emotivnu vrijednost. Piši: jedna kliješta velika, kreševska. Jedna.
Piši: Plehan, Orašje, Uskoplje, Špinica, Nova Bila, Ilijaš, Breza, Fojnica, Žepče….
Radi se u principu o putopisnim reportažama uz kratke enciklopedijske natuknice o svakom od tih mjesta. To je osnovna razlika između ova dva Borisova serijala, tako da je svaka povratnička zapravo i reportaža o malenim mjestima srca moga.
Nažalost, ovaj serijal je preranom Borisovom smrću ostao nedovršen. Ne sumnjam da bi u suprotnom, poznavajući ga, bio nastavljen, da smo mogli dobiti jednu dragocjenu, tužnu enciklopediju tih izgubljenih mjesta, cjelovit popis naše skrajnute i zaboravljene zaostavštine. (Predgovor Josipa Mlakića knjizi “Život nadvladava brojke”, u kojoj su posthumno sabrane Borisove reportaže iz Svjetla riječi. Knjigu je objavilo Svjetlo riječi 2012.)

Piše: Josip Mlakić

picstr1_new

Djelovati na principima jednakopravnosti, suživota i solidarnosti – kao što je radio i Boris

Fondacija Boris Divković je osnovana 2013. godine s ciljem unapređivanja političkih znanosti i političke prakse u Bosni i Hercegovini. Fondacija će promovirati odgovornu politiku, koja će služiti svim građanima i građankama i djelovati na principima jednakopravnosti, suživota i solidarnosti. O ciljevima Fondacije za Dnevni list govori Arijana Aganović, izvršna direktorica Fondacije.

S kojim je ciljevima i idejom osnovana Fondacija Boris Divković?
Fondacija Boris Divković je osnovana s idejom čuvanja uspomene na Borisa Divkovića koji se politikom bavio na jedan drugačiji način, spajajući moralnost i odgovornost s političkim djelovanjem. Nakon Borisove smrti njegovi prijatelji i kolege iz Naše stranke su predlagali da se u Borisovo ime dodjeljuje stipendija studentima i studenticama koji su društveno angažirani i koji svojim radom doprinose raspravi o pitanjima bitnim za bh. društveno-politički kontekst. Nakon razgovora i konzultiranja s Borisovim prijateljima, obitelji i suradnicima iz Svjetla riječi, odlučili smo krenuti u osnivanje fondacije koja će kroz svoje aktivnosti promovirati Borisove ideje o moralnoj i odgovornoj politici. Fondacija Boris Divković je registrirana u studenom 2013. godine, a ove godine (21. do 23. studenog) organiziramo prvu Političku akademiju.

Koje su misle vodilje Borisa Divkovića, koje će se osjetiti i kroz rad ove Fondacije?
Fondacija će, kao što je to i Boris radio, djelovati na principima jednakopravnosti, suživota i solidarnosti. Vodeći se Borisovim idejama o bavljenju politikom kao odgovornim činom koji se tiče cijelog društva, Fondacija je svoje aktivnosti strukturirala u tri programa: Politička akademija Boris Divković, Stipendija Boris Divković i Odgovorna politika. Sva tri programa su usmjerena na mlade ljude, na njihovu političku edukaciju, na poticanje njihovog znanstveno-istraživačkog rada u oblastima političkog i pravnog uređenja, ekonomsko-socijalnih pitanja i bavljenje različitim segmentima društva koji su na direktan ili indirektan način povezani sa politikom, kao što su obrazovanje, kultura, religija, ljudska prava. Vizija Fondacije Boris Divković je obilježena težnjom da se politička djelatnost uskladi s osnovnim moralnim principima, što je ideja za koju se Boris Divković zalagao tijekom čitavog svog društvenog angažmana. Fondacija Boris Divković polazi od pretpostavke da je moguće i potrebno provesti ideološku dekontaminaciju pojma politike u javnom prostoru, čime bi se stvorio uvjet za involviranje poštenih i odgovornih ljudi u bh. političke procese.

Zašto je važno da ljudi poput Borisa u BiH ne budu zaboravljeni, da ustvari nastave živjeti i kroz ovakve projekte?
U Bosni i Hercegovini smo naviknuti na promoviranje negativnih ideja i tenzija koje ne dozvoljavaju da uspostavimo prostor za dijalog, zajedničko rješavanje problema i stvaranje pozitivnog okruženja koje će motivirati mlade ljude da djeluju i žive u Bosni i Hercegovini. Boris je bio osoba koja je pokušavala predstaviti ono najbolje što imamo, predstaviti da je zajednički život moguć, bez obzira na razlike koje imamo u načinu vjerovanja ili mišljenja. Jedna od Borisovih rečenica koja me najviše motivirala da se posvetim radu u Fondaciji, a zbog čega osjećam veliku odgovornost – iako nisam poznavala Borisa – jeste: “Ono što bismo svi u BiH trebali činiti jest: kloniti se mržnje, praštati i miriti se, graditi uzajamno poštovanje u različitosti, tolerantnost za sve one koji drugačije mole ili misle od nas”. Upravo zbog toga što nismo naviknuti na pozitivne misli i ideje da je normalan život u ovoj zemlji moguć, važno je da promoviramo ljude poput Borisa, koji su svoj život posvetili angažiranoj politici. Stalo nam je da Fondacija nastavi ono što je Boris za svog života započeo, tj. da politiku predstavi kao moralan i odgovoran čin.

Kompletan tekst preuzet sa www.dnevnilist.ba